Nešto je trulo u državi Danskoj – a možda je to pre kod nas na brdovitom Balkanu, gde je ljudima neretko najslađa tendencija da svemu nađu mane i da to obezvrede, potpuno izostavljajući i zaboravljajući širu sliku cele priče. Kada je početkom godine najavljena turneja legendarnog Bijelog Dugmeta povodom pedesetogodišnjice od osnivanja, mišljenja i reakcije su u startu bile dijametralno suprotne, odnosno strogo podeljene. Dok je jedna strana to dočekala sa radošću i uzbuđenjem, druga je izričito negodovala, isticala kako bez Željka Bebeka to nije potpuno, kako ništa ne valja i da nema nikakve potrebe za svirkama. Shodno tome, nakon nastupa na kragujevačkom Arsenal festu, trećem po redu od početka turneje, može se postaviti nekoliko pitanja: Da li je izvedba bila tehnički besprekorna i precizna? – Nije. Da li je prošlo bez pojedinih grešaka i sitnih ispadanja? – Nije. Da li je sve bilo pod konac, bez međusobnih usputnih dogovora? – Nije. Da li je išta od svega toga, u istoriji benda, ikad i bila njegova suštinska, glavna i reprezentativna odlika? – Takođe, nije. Bijelo Dugme je nemoguće posmatrati samo kao jednu u nizu grupa koje su obeležile neku davnu epohu. Bijelo Dugme je, rečju, institucija. Institucija koja je svojevremeno pomerala granice, kršila pravila i zakone, igrala se sa zabranjenim i ustoličila svoje ime jednom za svagda – a to mogu samo odabrani. Neosporna je činjenica da bi sa Bebekom bio kompletan ugođaj, kao i da bi bilo pošteno da su se makar kao gosti pozvali još neki znameniti muzičari koji su dali svoj doprinos bendu (poput Ljubiše Racića i Milića Vukašinovića), ali mi takve situacije gotovo uvek posmatramo iz lične perspektive – perspektive ljubitelja muzike, koji ne znaju šta se zapravo krije iza zavese i zašto je neke odnose evidentno teško srediti i popraviti, pa je verovatno bolje i ne davati sebi za pravo da zadiremo u tako delikatne stvari. Poštujući satnicu u minut, jedan po jedan su krenuli da izlaze na scenu i da nas već prvim tonovima uzbude i katapultiraju u prošlost (iako dobar deo prisutnih u njoj nije ni postojao) – „Padaju zvijezde“ su krenule da padaju po nama, a publika se, što se retko viđa u ovakvoj meri, momentalno pretvorila u jedan savršeno usklađen i uvežban hor – hor koji kao da je od davnina čekao na ovu priliku da zasija u punom sjaju. Mladen Vojičić Tifa je delio osmehe i delovao kao da se dobro provodi, Goran Bregović je u svom čuvenom šefovskom stilu, uz šeretski kez (i neizbežno prekoravanje tehničara) i bez mnogo reči komunicirao sa nama, Zoran Redžić je možda bio statičan na bini, ali stabilan u izvedbi, a Dragan Điđi Jankelić i Ognjen Radivojević su odavali utisak kao da bi na njoj ostali i daleko duže kada bi to bilo moguće i posvećeno se igrali sa svojim voljenim instrumentima u beskraj. „Meni se ne spava“ se ispostavila već na početku kao himna, jer se nikom nije spavalo i svi su samo hteli još, još i još – a to je i usledilo. Tifa je sasvim korektno, uz po koji falš, otpevao kako svoje, tako i Bebekove numere, a prateći vokal u vidu Bregovića i ekstatične mase je svakako doprineo da to zvuči još punije i dobije onu bajkovitu, čarobnu notu. Nizale su se omamljive „Ako možeš zaboravi“ i „Ipak poželim neko pismo“ , poletne „Aiaio radi radio“ i „Za Esmu“ , a do ove tačke je jedna iznenađujuća pojava opasno krenula da ubada oči, iliti uši – generacije koje su bile zvezdana prašina kada su ove pesme bile hitovi, trenutni srednjoškolci i studenti, pevali su ih skoro sve – od reči do reči. Ne samo što su ih pevali, nego su vidno uživali u njima, na isti način kao i pripadnici mnogo starijih generacija oko njih, koji su radosno igrali i vratili se u svoju mladost putem najlepše staze obasute tonovima. Godine zaista gube svoj značaj kada stanu pred njeno visočanstvo Muziku, jer ona sa lakoćom ujedinjuje sve bez obzira na datum u ličnoj karti, i stvara svojevrsni začarani vrtlog u kojem je samo važno da volite to što slušate i da se prepuštate tome u celosti – a baš jednog takvog vrtloga smo sinoć bili deo. Tifin set se bližio kraju sa bolnom „Lažeš„, setnom „Jer kad ostariš„, a pravu pomahnitalost su izazvale, očekivano, „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“ i u etno maniru skovana „Lipe cvatu„. Uz zahvalnost i (privremeno) opraštanje sa Mladenom, došao je trenutak za smenu, odnosno za dolazak poslednjeg pevača Dugmeta, koji je uprkos povredi koja ga je zadesila, ponosno izašao sinoć na scenu čak sa štakama (!) i dokazao koja je veličina – Alen Islamović. Kao grom iz vedra neba, kako je on uzeo mikrofon, udarila nas je Jugoslavija, pa smo pljunuli (ne doslovno!) i zapjevali iz petnih žila, iako je Alenova vokalna snaga toliko jaka da smo mu mi došli tek kao ukras. Naravno, s obzirom na jugonostalgiju večno aktuelnu na ovim prostorima, više zastava bivše države se vijorilo i time zaokružilo ovu odu nekom prošlom, za mnoge boljem vremenu. Sveobuzimajuće balade iz njegovog opusa, „Evo zakleću se“ , „Nakon svih ovih godina“ i „Te noći kad umrem, kada odem, kad me ne bude“ su nas podjednako raznežile i naježile, ali nadasve izazvale nevericu u to kako, prvenstveno u vokalnom segmentu, zvuče kao da su juče snimljene. Očuvanost, raspon i jačina Islamovićevog glasa su nesumnjivo bile među najblistavijim stavkama sinoćnjeg showa. „Ćiribiribela“ sa svojim nekada nesrećno proročkim „ako se sutra zarati“ , prodrmala nas je veselim ritmom i uvela u novi-stari niz bezvremenskih muzičkih dragulja, odnosno dugmića – „Šta ima novo“ , „Ako ima Boga“ , „Na zadnjem sjedištu moga auta“ odjekivale su celim ne samo festivalom, a atmosfera je bila u skladu sa pirotehničkim efektima, dakle uzavrela. Bregović možda nije prezentovao dubiozne solaže, možda se nije dovoljno ni čuo u više navrata, ali Bregovića odlikuje ono što ni mnogo bolji gitaristi nemaju – on je vrsni autoritet, koji je oduvek imao njuh za pravu stvar i znao kako da je predstavi, od nje napravi ozbiljan posao i, neizostavno, uspeh i novac. Uz silna osporavanja i unižavanja koja mu neumoljivo serviraju, njegov doprinos i bitnost za muziku kako bivše, tako i sadašnjih zemalja je – de facto. Alenov deo se približavao vrhuncu u stilu, uz raspoloženog Ognjena i njegove blage improvizacije na klavijaturama, te Điđija koji je svakim čelično posvećenim udarcom palice utiskivao i samog sebe u istoriju ove večeri. „A i ti me iznevjeri“ i „Napile se ulice“ su nas žustro zgrabile za ruke i noge i dovele do Stote, koju smo sa njima i doživeli, ali pre toga Nismo spavali dok je muzika svirala. Zvaničan nastup se ovde završio, iako je publika sad već u delirijumu, kao i uvek, vrlo dobro znala da ono najslađe u vidu bisa upravo sledi. Povratak Tife je bio vrlo emotivan trenutak, jer je iz nekog razloga (možda i jer je poljubio Alena u obraz kada se popeo na scenu) postalo toplo oko srca videti ih zajedno kako okončavaju ovo burnim osećanjima ispunjeno veče – te pokazuju (i dokazuju) i starima i mladima zašto su bili, i ostali, jedni od najvećih. „Hajdemo u planine“ se gromko orila i prilično produžila, što je bilo više nego dobrodošlo, a potom su se začuli prvi tonovi čuvene i za mnoge pomalo sporne pesme – „Đurđevdan„. Iako nije ni okrznula rok formu (da se ne upotrebi neki grublji termin), ona je bila i ostala jedan od najvećih hitova benda – a tako je i dočekana. Da se sinoć stvorila Neka tajna veza između Dugmeta i prisutnih, raskošno je potvrdila njena akustična izvedba i grupno pevanje svih članova. Sa Ružicom, koje je sigurno negde bilo među nama, oprostili smo se sa ovim prekaljenim bardovima, koji su nam, reklo bi se iz čista srca, a ne puko šablonski, izjavili da će ovu noć da pamte – a da li je potrebno dodati da ćemo i mi? Na kraju je ostalo još samo jedno pitanje da se postavi: Da li je vredelo i imalo smisla organizovati ovu turneju, skupiti muzičare od kojih su neki uveliko prevalili sedamdesetu, i ponovo poći tim starim putem u nekom novom, sasvim drugačijem vremenu? Evo i odgovora: ako ste svesni značaja, uticaja, dugotrajnosti i neuništivosti onog što je Bijelo Dugme stvorilo, ako vam je jasno da je takvih imena ostalo veoma malo i da je privilegija svoje vrste moći ih gledati u 2024-oj – onda DA. Ako imate očekivanja da to zvuči kao pre više decenija, da su idealni međuljudski odnosi, da je tehnički sve besprekorno i da sve štima kao na traci – onda ne. Muzika nije predviđena da bude surovo stroga kao matematička jednačina, muzika treba da dodirne i pokrene sva čula, dušu, da postane deo nas i mi nje – a oni su sinoć uspeli u tome, na sebi svojstven način, čak i uz sve te greške i greškice. I mi smo postali Bijelo Dugme sa njima, makar i na tih par sati, par sati kada je granica između sadašnjosti i prošlosti bila magično obrisana dirigentskom palicom, sa bijelim dugmićem na vrhu.
POPULARNO:
- Policajac ranjen ispred Ambasade Izraela u Beogradu | Srbija Vijesti
- Bijelo Dugme na Arsenal Festu – Horska jugonostalgija nekog novog doba
- najčešći uzroci i kako spriječiti ovu pojavu?
- ‘The Watchers’ – kakav otac, takva kći
- Kako da vam kosa ne bude masna. . . I takođe nije previše suva
- Asteroid Bennu je vjerovatno bio dio okeanskog svijeta
- 5 horoskopskih znakova koji mrze ljeto
- ICC T20 finale Svjetskog prvenstva 2024. – koliko trčanja može postići Virat Kohli? | Vijesti iz Svjetskog kupa za muškarce T20 ICC