Prema kultnim rečima koje kazuje Irfan Mensur: Japanci imaju jedan jedini praznik, pa i tada rade. Iako je scenario Siniše Pavića omašio brojku jer Japanci imaju čitavih šesnaest praznika godišnje, u pitanju jesu radoholičari prve klase. Ovomesečni junak iz senke hitova je, shodno svom nadimku, radio verovatno i tokom praznika, pošto je bio jedan od najčešćih basista na prostoru bivše Jugoslavije.
Nenad Stefanović, poznatiji kao Neša Japanac, svirao je uzduž i popreko po nekadašnjoj državi, ostavio svoj trag na stotinama pesama i apsolutno svakoj od njih dao ni manje ni više nego dušu. Tokom četrdesetak godina bavljenja muzikom, Japanac se nalazio na hitovima raznih izvođača, od kultnih jugoslovenskih bendova do onih koji sačinjavaju milje ovog našeg mršavog mejnstrima. No, kako kažu Cage The Elephant, nema odmora za opake, jer lova ne raste na drveću te je Stefanović klijentelu birao vrlo liberalno. Svaka diskusija o ukusima bi ovde bila zaista neukusna, s obzirom na to da je bas Nenada Stefanovića Japanca uvek najbolji deo pesme, makar u pitanju bili Bajaga, Bijelo Dugme, Tap 011, Knez, Goca Tržan, Ana Stanić, Moby Dick ili ona profiterka koja živi preko puta Marakane. Da li je u pitanju rokenrol, novi val, moderniji pop, balkanski pop, narodnjak ili čak ritam i bluz, to nije faktor. Ono što je Japanac radio na basu uvek je bila bolja priča od žanrovskih podela.
Rođen je u Kruševcu 1959. godine, samo godinu dana nakon što je Mile Lojpur uveo struju u jugoslovensku muziku, postavljajući temelje rokenrola. Iako je svetom i muzikom harao dosta kasnije, nije pogrešno smatrati Japanca srpskim Jamersonom. Od 1976. godine, Stefanović je član Udruženja muzičara džez, zabavne i rok muzike, a prvo veće pojavljivanje na nekom nosaču zvuka beleži kod Zlatka Pejakovića na albumu „Trn“. Nakon slavonskog slavuja, svoj nepogrešiv fank pokazuje i na drugencu Olivera Mandića, sada već kultnom „Zbog tebe bih tucao kamen“. Od prve note na basu naslovne numere, Japanac dominira u miksu, onako kako dolikuje masnoj bas liniji – iz senke. Nezaustavljiva sila koja bi mogla u to vreme da se meri sa jednim Johnom Taylorom (Duran Duran). Čak i na narednoj pesmi, „Sve je propalo“, bas rif vodi glavnu reč. Doduše, pravi orgazam nastupa kada slajdujući po vratu basa Stefanović uđe u disko fank poznat kao „Smejem se, a plakao bih“. Da je kojim slučajem nekako dospeo do Quincya Jonesa, sa ovakvom bas linijom, Neša Japanac bi bio potpisan na albumu „Thriller“. Sinkopiran kao pomenuti Duranovac Taylor, ufunkovan kao Bootsy Collins, a sve nekako novotalasno evropski. Što je gitaristima „Ulazak u Harem“, basistima je „Smejem se, a plakao bih“. Makar bi trebalo da bude.
Nakon Mandićevog drugenca, saradnje sa facama poput Preleta, Bilje Krstić (!!!) i Rajka Kojića sasvim naturlich dovode do najvećeg šmekera Beograda, jedinog dostojnog svog imena, Momčila Bajagića. Sajt Discogs navodi Stefanovića kao jedinog basistu na albumu „Pozitivna Geografija“, ali je svakako i Miroslav Cvetković Cvele bio prisutan u nekom svojstvu. Slušajte samo taj rege vajb u refrenu pesme „Tamara“ koji bi i Aston „Family Man“ Barret odobrio. Da ne pominjemo definisani zvuk na „Poljubi me“, koji procveta u refrenu gde se ostatak instruktora naizgled skloni da pusti Stefanovića da vodi priču. Sa Bajagom se još pojavljuje i na narednom albumu, mada je Cvele potpisan kao basista. Od sigurnih pojavljivanja kod Momčila, ističe se i „Kao ne zna da je gotivim“ na albumu „Jahači Magle“.
U međuvremenu se tu našla i saradnja sa najvećom funk fabrikom Jugoslavije, grupom KIM (to su oni što su Zdenku Kovačiček bacili u Frku). Japanca nema na albumu koji je rađen Zdenki te ostaje žal što nemamo Frku sa njegovim basom, ali je tu album sa Silvom, „Plaćena da voli“. Tu ćete naći fank koji kao da je pravljen pod okriljem Georgea Clintona, a tome umnogome doprinose šamari koje Stefanović servira kao da mu život zavisi od toga. Opasna stvar „Ti i ja“, Silvijo ima bas liniju koja asocira na neku unapređenu slap verziju Jacksonovog Thrillera, opet, sa jedinstvenim šmekom jugoslovenskih osamdesetih.
Iste te 1985. godine svira i na remek-delu „Dođe mi da vrisnem tvoje ime“, Olivera Mandića. Samo godinu dana kasnije, nakon nekoliko narodnjačkih angažmana, zapada za oko najvećem šaneru jugoslovenske muzike, Goranu Bregoviću. Stefanovićevo pojavljivanje na „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ nije baš bilo po volji basisti Dugmeta Zoranu Redžiću, ali mi smo ipak dobili maestralnu lajnu za „Ružica si bila, sada više nisi“. Dugme je u Jugoslaviji još uvek donosilo prestiž te iste godine slušamo Stefanovića na Galijinom „Digni Ruku“, i kao gostujućeg basistu i kao producenta. Bregi je uskočio i za album „Ćiribiribela“ („Evo, zakleću se“ i „Lijepa naša“), pa je bio i na narednom Galijinom. Influens, što bi rekla deca danas. U vrlo aktivnom periodu pred kobni kraj osamdesetih, Stefanovića čujemo i na brojnim narodnjačkim izdanjima, čak i kod Džeja Ramadanovskog. Od kurioziteta iz prelaznog perioda između dveju Jugoslavija, tu je i onaj kraći niz albuma Viktorije. Tako da je Stefanović i na „Barakuda“ i na „Daj, ne pitaj“ (potencijalno najbolja balada za koju tekst potpisuje Bora Đorđević). Pored Viktorije, tu je bila i saradnja sa Rambom Amadeusom na „Vrijeme teče“.
Vreme je teklo, iako je u periodu devedesetih kod nas malo i stajalo. Kako smo ranije ustanovili, novac ne raste na drveću, te je Neša Japanac lagano postao miljenik komercijalnih imena u tadašnjoj Jugoslaviji. Jedna od prednosti bas gitare leži u tome što je, kao instrument, ona žanrovski potpuno nezavisna. Dobar bas ćete čuti u najgrđem narodnjaku, u najluđem džezu, najsvetlucavijem popu i najnežnijem soulu.
Ovakva salata žanrova krasi pozni deo karijere gospodina Stefanovića te nas u ostatku teksta čekaju manje očekivana imena na ovom sajtu. Pored prisustva u Pilotima, Stefanović je bio redovan u sada zaista kultnom Tap 011. Kultna beogradska petorka (i to originalna petorka, uz sve dužno poštovanje Ani Štajdohar) je pored očigledne sprdačine i praćenja trendova ipak imala neverovatno dobru muziku. Prva pesma sa albuma „Igra“ iz 1998. godine, „Jeti Šumadinac (Zlatiborac)“, pored suludog teksta ima instrumentale koji stoje rame uz rame sa svime što je tadašnji pop preko bare štancao. Sada već prevejana kuka, Japanac donosi furizone funkerske sinkope, dajući čitavoj priči daleko ozbiljniji ton.
Samo godinu dana ranije, Neša Japanac snima ne jednu već dve najbolje domaće R&B bas linije. Jednu za crnogorskog šarmera Nenada Kneževića Kneza, gde u „Mia Bella Signorina“ kao da kanališe tadašnji album britanskog Jamiroquaia. Ako smo ikada mogli da kažemo za nešto snimano na Balkanu da zvuči to su svakako Nešine linije iz ovog perioda. U Sinjorini naprosto igra kao da na daljinu izaziva čitavu armiju funkera apsolutno siguran u svoju pobedu. Druga od te dve bas linije u samom vrhu balkanskog R&B-a je „Možda ti se vrati kao Lesi“, pomenute urbane petorke. Pesma predstavlja savršen miks između opšte zajebancije momaka i ozbiljnosti devojaka iz Tapovaca. Instrumental, koji je pošten omaž tadašnjim trendovima afro-američke muzike istočne obale SAD, postaje nepromašivo autentičan uz mastan i dominantan zvuk Nešinog basa. Nije Gane Pecikoza bio blesav. Devedesetih se Japanac pojavlivao i kod Cukića, ali i na nekim melodičnijim stvarima Moby Dicka.
Kraj decenije dočekuje na verovatno poslednjem pravom pop rok albumu u Srba – „Metar iznad asfalta“, niške miljenice Ane Stanić. Ono što vozi evergrin hitove kao što su „Grad“, „Sunčan dan“, ili „Sama“, upravo je fenomenalno usmeren bas. Japanac je toliko bio popularan da ga je čak iscimao i novosadski šmele Lee Man, za svoj „Blesaurin“ iz 1997. godine. Pored njega, na albumu je i ravnozemljaš Georgiev, ali i Ranđa iz Nevernih Beba. Mašala! Na samom kraju decenije Japanac je svirao i na onom više nego dobrom pop albumu grupe Zana, „Prijatelji“. U pop vodama je takođe ispratio i osamostaljivanje Goce Tržan, pa je i njen solidni prvenac ukrasio svojim umećem. Kao šlag na ovoj torti svih ukusa, Japanca čujemo i na poslednjoj vanserijskoj pesmi Van Gogha – „Brod od papira“, ali i na apsolutno ludačkom P-Funk remek-delu Grua – „Ljuba nudi ljubav“. Ništa ne govori u prilog činjenici da je ovo bio najsvestraniji basista na Balkanu kao činjenica da je iste godine ispostavio bas liniju za domaći alt rok i nešto što bi prošlo u čuvenom Parliamentu. Period nakon 2000. godine uglavnom provodi gostujući pop i folk zvezdicama na albumima, gde je svakako najbolji deo pesme.
Bajagin prvenac „Pozitivna geografija“ ove godine slavi čitavih 40 godina. Veći deo postave je tu, mada ne nužno u zvaničnim redovima benda. Nenad Stefanović Japanac, pak, sve to može da posmatra odozgo jer je 2021. godine, kao i svi jedinstveno talentovani ljudi, ipak morao da ode pre vremena. Interesantno je to kako ga svi saradnici pamte izuzetno lepo. Jedan Kruševljanin činio je da generacije njegovih sunarodnika osećaju muziku, uz nju mrdaju, a svaku pesmu činio je kompletnom. Jugoslavija, a za njom i Srbija, verovatno nije imala veću legendu na bas gitari. Kao Fender Precision koji je često svirao, Japanac je bio idealno izbalansiran, savršeno je razumeo svoju ulogu, a nama je ostavio u amanet ogromnu količinu vanserijskih bas linija. Uz sve to, možda nas Nešin primer nauči da ne sudimo o kvalitetu muzike po kategoriji, već po onome što je unutra.
!function(f,b,e,v,n,t,s)
{if(f.fbq)return;n=f.fbq=function(){n.callMethod?
n.callMethod.apply(n,arguments):n.queue.push(arguments)};
if(!f._fbq)f._fbq=n;n.push=n;n.loaded=!0;n.version=’2.0′;
n.queue=[];t=b.createElement(e);t.async=!0;
t.src=v;s=b.getElementsByTagName(e)[0];
s.parentNode.insertBefore(t,s)}(window, document,’script’,
‘https://connect.facebook.net/en_US/fbevents.js’);
fbq(‘init’, ‘299221612133385’);
fbq(‘track’, ‘PageView’);