Otpor na koji je naišlo usvajanje rezolucije o Srebrenici na Balkanu zapravo potvrđuje koliko je njeno usvajanje bilo neophodno, rekao je on za Glas Amerike. David Simon, direktor programa studija genocida na Univerzitetu Yale. Američki stručnjak smatra da su tenzije koje su pratile usvajanje rezolucije vještački izazvane, a da je njen glavni značaj globalno prepoznavanje stradanja žrtava i preživjelih. Glas Amerike: Kako vidite dugoročni efekat i uticaj rezolucije na Srebrenicu, odnosno na Dan sjećanja na genocid u Srebrenici, koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija? Simon: Ova rezolucija je jednostavno važna za dostojanstvo preživjelih i kao izraz poštovanja prema žrtvama. Mislim da to neće imati dugoročne političke efekte. Kratkoročno je to svakako podiglo veliku prašinu, ali mislim da je to samo trenutno stanje. Dugoročno, važno je prepoznati genocid, važno je da postoji sjećanje, da je događaj ovjekovječen i da se izvuku pouke. Rezolucija pomaže u svemu ovome, ali to je samo dio priče. Glas Amerike: Umjesto sjećanja na žrtve, fokus je prebačen na politiku, na pitanje “pobjednika” i “gubitnika”. Srbija broj uzdržanih zemalja predstavlja kao svoju diplomatsku pobedu. Da li ste bili iznenađeni brojem uzdržanih i kako to tumačite? Simon: Bio sam malo iznenađen. Video sam da Srbija ističe da većina zemalja nije glasala za rezoluciju. Ako pogledamo iz drugog ugla – samo 19 od 171 zemlje glasalo je protiv. Dakle, ako je samo 19 zemalja mislilo da je rezolucija loša ideja, a većina tih zemalja su dobri prijatelji Srbije, ili na neki način neprijatelji ideje prevencije kriminala, mislim da je ovo veća pobeda rezolucije, za svoje pristalice nego za svoje protivnike. Glas Amerike: Nekim zemljama koje su bile uzdržane nije se dopao tajming, tajming glasanja s obzirom na tenzije u regionu koje i dalje postoje… Simon: Mislim da ne postoji savršeno vrijeme za ovakvu vrstu rješenja. Mislim da je potpuno adekvatno da se ovakva rezolucija donese nešto više od godinu dana prije 30. godišnjice masakra u Srebrenici. To je jedan od fokusa rezolucije – pripreme za tu veliku komemoraciju. Bio sam na 30. godišnjici genocida u Ruandi prošlog mjeseca i to je važan trenutak. To je trenutak kada treba na neki način obilježiti smjenu generacija. Ali, iako mislim da je ovo dobro vrijeme za usvajanje rezolucije, mislim da su razlozi za protivljenje prilično neiskreni. Ovo su napomene da rezolucija izaziva tenzije u regionu. Međutim, te tenzije su protivnici rezolucije potpuno podigli i preuveličali, kako bi imali izgovor za protivljenje. I bio sam malo razočaran što su mnoge zemlje pale na to i nisu prozrele taj trik. Drugi su se osvrnuli na tajming u odnosu na navodne genocide u Gazi i Sudanu i rekli – ako ne priznate te navodne genocide, ne možemo napraviti ovaj korak ka priznavanju ili sjećanju na raniji genocid, jer bi to bilo licemjerno. Mislim da je upravo suprotno, ako odbijete da priznate genocid u prošlosti, gubite mnogo kredibiliteta i sposobnosti da zahtijevate priznanje ili istragu događaja koji bi mogli biti potencijalni moderni genocidi. Glas Amerike: Srbija i Republika Srpska, uz podršku Rusije, snažno su lobirale protiv rezolucije, uz argument da je čitav narod označen kao genocidan, iako se u samom tekstu ne pominje niti jedan narod ili država. Da li se takva politizacija mogla očekivati kada je rezolucija predstavljena u UN? Simon: To je bio njihov argument od početka. Mislim da je ovo neiskreno, jer kada se priznaje genocid, misli se na odluke Međunarodnog krivičnog suda – a to su odluke protiv osoba odgovornih za genocid. Žrtve su, prema definiciji genocida, kolektivne. To je bosanski, muslimanski narod, građani Srebrenice su žrtve, i oni koji su ubijeni i oni koji nisu. Najmanje neki od onih koji nisu ubijeni bili su mete pokušaja, akcija koje su imale za cilj eliminaciju i uništenje dijela stanovništva. To je definicija genocida. Ali same radnje su vršene po nalogu pojedinaca, protiv kojih je vođen sudski postupak. Države mogu imati odgovornost, ali ono što smo vidjeli u međunarodnom pravu je da se države smatraju odgovornim za propust da spriječe genocid. Države nisu odgovorne za počinjenje genocida, već za propust da ga spriječe. Rezolucija ne govori toliko o nesprečavanju genocida koliko o onima koji su počinili genocid. Tada su se, koliko sam shvatio, desili amandmani Crne Gore, koji su podneseni u zadnji čas, a koji su nastojali da jasno stavi do znanja da odgovornost za činjenje genocida snose pojedinci, a ne država. No, na neki način, što nije iznenađujuće, nije umirilo kritičare koji su se protivili rezoluciji od samog početka. Mislim da činjenica da na njih nisu uticali crnogorski amandmani na neki način govori koliko su oni od početka bili neiskreni u svom protivljenju. Glas Amerike: Jedan od glavnih ciljeva ove rezolucije je osuda negiranja genocida, a neki kažu da je motivirano negiranjem genocida koji je prisutan u regionu. Iz vašeg iskustva kao nekoga ko proučava genocid, koji je način borbe protiv poricanja genocida i da li će ova rezolucija pomoći Balkanu u tom procesu? Simon: To je odlično pitanje jer mislim da nemamo stvarno rješenje za borbu protiv poricanja genocida, dijelom zato što će poricanje genocida, ne samo u odnosu na Bosnu, bivšu Jugoslaviju, već i Ruandu, druge dijelove svijeta, uskoro ustati. Poricanje holokausta je u porastu, što je omogućeno društvenim medijima i digitalnom tehnologijom. I kao što je često slučaj, ljudi koji koriste tu tehnologiju u strašne svrhe često su brži od onih koji pokušavaju da se suprotstave tim porukama, putem iste tehnologije. Zato mislim da je veoma važno da svet bude oprezan sa poricanjem. Osim toga, zauzimanje previše čvrstog stava može biti kontraproduktivno. Mislim da ova rezolucija uopće ne zauzima previše čvrst stav, mislim da je sasvim primjerena. Da se vratim na prvobitno pitanje, mislim da protivljenje rezoluciji ironično potvrđuje njenu neophodnost. Činjenica je da im se suprotstavljaju neki od istih ljudi koji su prije 10-15 godina kao da su priznali krivicu Mladića i Karadžića za genocid, posebno kada su njih dvojica uhapšeni, suđeni i osuđeni. Ali oni su još uvijek popularne ličnosti u nekim dijelovima Balkana. To je element poricanja. Političari koji se sada protive da se priča o Srebrenici na neki način doprinose popularnosti narativa poricanja. Stoga mislim da je rješenje bilo u dobrom trenutku. Glas Amerike: Drugi cilj rezolucije je bio da se tome nekako stane na kraj, da se porodicama i žrtvama obezbijedi mir. Naše kolege su intervjuisale Majke Srebrenice i ljude u Sarajevu, čime je, čini se, uspjelo da svijet sazna istinu o njihovim stradanjima. S druge strane, predsednik Srbije kaže da je to otvorilo stare rane. Mislite li da je rezolucija pomogla žrtvama da je stanu na kraj? Simon: Žrtvama? Nadam se. Ne mogu govoriti u njihovo ime. Međutim, vjerujem i vidio sam na drugim mjestima da je priznanje patnje, priznavanje koliko im je zla učinjeno i šta su iskusili, važan korak na globalnom nivou. I da žrtve i preživjeli znaju da je svijetu stalo, da svijet vidi da se prašina podigla na drugoj strani. To je nekako neizbježna cijena toga i možda nikada neće biti cjelovitog rješenja u širem smislu. Ali za, recimo, Majke Srebrenice, jako mi je drago što je ova odluka donesena i nadam se da će naći utjehu u priznavanju genocida na globalnom nivou.
POPULARNO:
- Vlada je potvrdila da neće svi studenti imati minimalnu platu od 800 eura Info
- Abazović postavlja pitanje Spajić Info
- MILAN KNEZEVIĆ POSLAO ODGOVOR NA PIZZULU! “Tonio Picula ima problem sa crkvenim kalendarom”
- Snoop Dogg je nosio baklju na otvaranju Olimpijskih igara: ‘Učinio sam nešto danas!’
- Najčešće higijenske greške
- 6 originalnih stajlinga za plažu
- Spektakularnom ceremonijom na rijeci Seni otvorene Olimpijske igre u Parizu!
- Vlada je predložila Obradovića za člana i izabrala direktora Info instituta Simo Milošević